Disconnected.

13

Trebalo mi je par okrutnih lekcija. Ništa više.

Prvo sam danima gledala kako ljudi plaču. Jer eto, naša "zgrada" je osuđena na demoliranje. Onda sam se naljutila. Zapravo ne, razbijesnila. Od tog bijesa uzela sam najnježnije rečenice i sastavila dva "važna" pisma, važnim ljudima, no to nije urodilo nikakvog ploda. Postigla sam ništa. :)

Možda mi je krivnja bila samo malo obustavljena, što nikad nisam učinila ništa, nego sam čekala da to netko obavi umjesto mene. Napiše dobra pisma, privuče pažnju. Možda sam trebala poslati ta pisma u novine, a ne tim nekim ljudima. Postigla sam ništa. Kako korisno od mene.

Kao što rekoh na početku, trebalo mi je par okrutnih lekcija. Nigdje nisam "sigurna", niti ću igdje biti "sigurna". Protiv svog cyber nasilnika sam se borila godinama, i neću više. Odustajem. Perem ruke. Nigdje nisam sigurna. Taj netko ne želi da se izražavam ni na koji način pred neograničenom grupom ljudi, pa neću. Ovo mi je zadnji "post" koji ću negdje objaviti.

Blog editoru na blog.hr više ne mogu pristupiti, jer mi lozinka čudesno više ne odgovara korisničkom imenu. Oh joy. Može bit da je greška na serveru, ali već sam godinama pod takvim napadima gdje mi odjednom lozinka ne odgovara korisničkom imenu, a mail za recovery passworda ne postoji, da je paranoja učinila svoje. I jednostavno ne vjerujem da je to slučajno. 

Ne ciljam na drame, samo sam eto, tužna. Vi ste moji "najnoviji" i posljednji blog prijatelji, i dugo smo se družili. I voljela sam biti bloger i imati vašu pažnju. Od onih "tihih" starih prijatelja i od vas novih, hvala na porukama ljubavi. 

Sve Vas voli vaša miu.

| miu | 9. veljača 2013 22:36:25 | 10 komentara

Jel itko znao

Da je mojblog.hr promjenio vlasnika prije godinu dana? 

Godinu dana. 

| miu | 4. veljača 2013 18:52:33 | 4 komentara

zamisli ti to.

onaj link šta sam ga stavila u prethodni post ne valja.

Jer u trenutku kad sam se maknula s mojblog.hr, onaj isti debos koji me mrzi valjda već deset godina sigurno, mi je haknuo blog na drugom servisu. :D To je taaaako super! :D

Zamisli kako me dobro pozna! Uvijek mi nađe novi blog koji otvorim, i uvijek ga hakne! Zašto onda tokom posljednje dvije, tri godine nije haknuo i ovaj? Očito zna da postoji, inače mi ne bi našao drugi, novi blog, na drugom servisu, a link sam postala ovdje?

Jel moguće da NE MOŽEEEEE haknut ovaj? :D

I moram priznati da je baaaš originalan, hakirati mi fejsbuk acc, hakirati mi mejlove, hakirati mi svaki blog koji je sposoban hakirati. :D

Takva požrtvovnost! Nemati život, nego 10 godina mrziti nekog s takvim žarom! To bi se skoro moglo pobrkati s ljubavlju. Ne vjerujem da me itko volio tako kako me mrzi čovjek koji mi briše blogove i najveća sreća na svijetu mu je što može napisati negdje da sam glupa krava. :D 

Hajde, čovječe kojeg sam zaboravila, ali ti mene očito nisi, što god da sam ti skrivila, oprosti mi. I nastavi dalje sa svojim životom. 

| miu | 29. siječanj 2013 12:50:05 | 11 komentara

Koje su mi opcije?

Dakle dragi moji mojblogeri. :)

Negdje sam kod ure napisala da bih voljela otić na blogger.ba, i preselit se tamo, a onda sam našla članak u kojem tip piše da je blogger.ba dinosaur. S obzirom da je mojblog.hr prva blog domena u hrvatskoj, koju je bukvalno pojeo blog.hr i nedostatak pažnje "par entuzijasta" koji su otvorili domenu. 

Imam blog na indexu, i iskreno, tamo mi ljudi izgledaju kao da se kolju za to da dospiju na vrh i da se proslave i da su velike čunjke. Ja ne želim biti velika čunjka. Ne želim da me itko zna tko sam i što sam. Ne želim biti ni popularna, niti priznata, niti išta. Kod blogova sam uvijek volila svoje pseudonime i svoje mušice ispoljavati tako da ljudi koji čitaju moja sranja ne znaju moje lice i ne znaju moje navike. 

Na blog.hr više ne idem, jer sam tamo izgubila doslovno 5 blogova, i jer društvo s kojim sam počela blogerske dane prije 10 godina se skroz naskroz raspalo. Neki dan sam našla neki prastari mejl u kojem sam s nekim blogerom razmjenila ICQ broj. Za ove internet veterane, bit će jasno koliko je to metuzalemski u odnosu na današnji skype. :)

Volila sam mojblog. Natuknica me primila raširenih ruku, a kasnije mi se pod kožu provuklo više ljudi nego što sam spremna priznati. I više nego što želim razmišljati. Paralelni svijet u kojem sjedim s laptopom u krilu slušajuć glasnu muziku tipkajući postove zatvorenih očiju, nikad nije imalo bolji okus nego posljednjih par godina što sam bila s vama. :)

Jasno mi je da ako itko od vas prestane lajati i ipak ode s ove domene, vrlo je mala vjerojatnost da ćemo se ikako više viđati. :) Ne zavaravam se oko toga. Nije mi prvi put da mjenjam blogove i mijenjam domene. :)

Ako mi se i sljedeći ugasi kroz par godina, vraćam se dobrom starom ručnom pisanju u bilježnicu. Ionako sam nepopravljivi romantičar. :D

Živi bili.

[edit: možete me nać tu:nova (stara) miu]

| miu | 24. siječanj 2013 12:39:13 | 12 komentara

siječanj.

A gle, dodaj mi veljaču da se nasmijem.

Kratka je i snjegovita, i zaboga kako naopaka.

Pa dodaj mi veljaču da se zaljubim u nju, pa da ju rukama za glavu držim i da joj mirišem kosu i da nježno želimo proljeće i trešnje i jagode i tučeno vrhnje.

| miu | 21. siječanj 2013 19:37:40 | 4 komentara

Pratila sam ju do mora.

Raširila je oči.

Tada sam joj vidila lice.

I zapravo od cijele sanjive pojave, ja imam samo tri rečenice. :D

| miu | 24. travanj 2012 22:11:04 | 4 komentara

Void

Znaš ono kad ti ni tvoje "tamno mjesto" nije dovoljno daleko da preboliš?

I kad ti se učini da ništa što činiš da postaneš bolja osoba jednostavno ne poboljšava kvalitetu tvoje osobe?

Da. Točno se tako osjećam.

| miu | 2. prosinac 2011 2:40:26 | 4 komentara

Agoraphobia

Patim od kroničnih popizditisa cijeli Siječanj.

Čula sam da je Siječanj najdepresivniji mjesec u godini.
A meni se čini da zapravo Svaki Rujan počinje novi ciklus života.
I doživljavam to ko malo dijete, kao da učim svakog Rujna što je jesen, i svake Zime učim što je zima, da bi se u Proljeće probudila kao nova osoba, Zaljubila se u Nebo i More i Šume, i na kraju novog Ljeta se raspala u samu sebe, na kraju ljeta, u Rujnu. 

A Siječanj sam provela na autopilotu, pa sam zaboravila mnogo stvari. Nisam zaboravila kakva je bila zima u Siječnju, jer je pao snijeg, jer je bila magla gušća od običnog oblaka, jer zimi hiberniram i loše ju podnosim i ne volim što se budim noću u jutro, i što na vrhuncu dana počne opet noć. Ne čini mi se normalno da ne prespavam takve dane. 6 sati sunca. Moje tijelo traži još.

Nekako sam očekivala probuditi se u Veljači i biti puna životnog elana, i ustati se s kauča i otić u dućan bez da njurgam što izlazim na prokletu hladnoću, unatoč tome što se radi samo o Veljači. Znate li da postoje ljudi koji vole Hladnoću? Koji se osjećaju bolje kad je vani hladno? Ja nisam takav čovjek. Hladnoća me fizički boli. I s nestrpljenjem čekam Proljeće. 

Dani prolaze tako sporo. A kad osvane sljedeći mjesec, pitam se što sam radila prošli, i kako to da je tako brzo prošao, pa nisam ni trepnula. Pa iako vrijeme prolazi prebrzo da bi bilo presporo, ispiti se prolaze i živi se uredno, i dalje mi se čini da to nije tako nimalo jednostavno. Ali pošto zaboravljam kakvo je bilo, ne vjerujem da je bilo puno kompliciranije. 

*Čekam te da me odvedeš.
I predugo se kovitlam u Zelenom usred Bijelog.
Pomozi mi da ustanem, 
Da u novi dan otvorim oči.

S osmjehom.*

| miu | 4. veljača 2011 11:51:48 | 13 komentara

Ona je.

Samuraj. Zalutala u 21. stoljeće.
Izvan sebe same. Zapela s običnim smrtnicima.
I ne može umrijeti, baš zato što to očajnički želi.

Ona je.

Antijunak. Sinteza svih mojih najdražih glavnih likova.
Mizantrop. Svjetski putnik. Ona odlazi, vraća se, umire i preživljava.

Ona je moj glavni tajni izlaz iz svih noćnih mora.
Čak i ako bezbrižno sanja na svojoj polovici svemira.

Ona je Hrabrost.
Ona je Benevolentnost.
Ona je Iskrenost.
Ona je Istinoljublje.
Ona je Čast.
Ona je Odanost.
 

I radi svega toga meni je na čast i ponos što je odabrala baš mene da joj budem najbolja prijateljica.

Draga. Sretan ti rođendan.
 

| miu | 17. rujan 2010 23:36:40 | 13 komentara

spam priča za shizu :)

pokušat ću rekonstruirati još jednu priču koju sam pričala prijateljici pred spavanje. ni ove se ne sjećam kako je točno išla, bila sam bunovna oko sedam u jutro. :D

***

Bila jednom jedna sasvim obična lijeva kožna cipela broj 42. zvala se Robert. živjela je u tridesetmetarskoj gljivi načinjenoj od alu-folije s centrom na vrhu. nedaleko od Robertove tridesetmetarske gljive-kuće bila je šuma.

bila je to neobična šuma. po zanimanju je bila zimzelena, imala je visoka debla i grane smještene na samom vrhu koje su podsjećale na kišobrane. svakog ponedjeljka za tmurnih dana iznad šume prolazili su avioni i izbacivali kola hitne pomoći. stanovnici te šume ponedjeljkom su bili vrlo suicidni. pogotovo ako bi kišilo.

kad kažem stanovnici šume, mislim na goleme ježeve koji su jako voljeli jesti žute jabuke i stonoge koje su se bavile izradom najlonskih čarapa. stonoge nisu voljele jesti nikakve jabuke. brijale su da su mravi. 

cipela Robert bila je svjesna okruženja u kojem se nastanila u svojoj tridesetmetarskoj gljivi od alu-folije. prošle godine se preselila iz grada u šumu nakon što je u brakorazvodnoj parnici pokupila od desne cipele Stanka sve dionice Ine i Microsofta, pa ih prodala prvom prilikom da isplati vjerovnike i napravi si custom-made kuću u obliku pečurke s centrom na vrhu. naime, dok je bila mlada cipelica, Robert je maštala da jednom bude Ježurka Ježić.

jednog sunčanog utorka cipela Robert krenula je upoznati kišobran šumu malo bolje. krenula je usporedno sa šljunčanim putićem zato što taj prokleti šljunak ima tendenciju ući u cipelu i žuljati stopalo, a to ne želi, jer su stopala mimozice i stalno nekog vraga njurgaju.
Robert je često zaboravljala da je nakon što je rasksrstila sa Stankom odjebala i svoje pripadajuće stopalo. 

"moraš razumjeti" rekla je Robert jednom prilikom Stanku, "uzimam ti pare, ti se brini za ta dva stopala kako znaš i umiješ. ja sam od sada slobodna da budem što želim, zadnje što mi treba je da se moram jebat oko kućnih ljubimaca."

i tako se Robert borila sa vlatima trave i probijala kroz grmlje do šume, i putem srela stonogu. Robert se uvijek ježila na stonoge. ono. ko normalan ima sto nogu? a ove su bile još gluplje. umjesto da hodaju bose i skrate si muke, ti moroni si još oduzimaju vrijeme time da se prije nego izađu iz kuće izgube tri zemaljska sata da si navuku najlonke, koje im btw uopće ne stoje dobro. zapravo, Robert nije bila sigurna kako te najlonke uopće stoje na njima. jer ono, za svaki par nogu imaju po jedan članak i stalno se njišu dok hodaju. Robert nije imala pozitivnih iskustava s najlonkama.

baš kad je stala da iskoči iz trave i prizemlji na šljunčani put da se upozna sa stonogom, projurila su kola hitne pomoći. stonoga je ostala na mjestu mrtva. hitna pomoć ne radi utorkom. Robert je samo frknula vezicom i pomislila "a jebiga." i nastavila svoje probijanje kroz žbunje do šume.

zapravo je Robert bila jako nesretna. krenula je tražiti one famozne zecove iz viceva koji su uvijek napušeni. Robert si je od ostatka novaca od gljive-kuće dala ugraditi pluća i krvožilni sustav. oduvijek je htjela srest jednog od tih debilnih zecova i iskoristit ih za koji džoint. ova kišobran šuma izgledala je kao mjesto na kojoj bi ih trebalo biti. barem jedan. 

kad je podigla jezik da vidi gdje se nalazi, shvatila je da je promašila šumu za dva metra. neobično, pomislila je. pa šuma je bila ravno. krenula je odskočiti dva metra prema šumi, ali šuma je odlučila da ne želi pod svoje okrilje primiti cipelu s naznakama depresije. stopa suicida je u kišobran šumi ionako bila visoka. kišobran šuma nije znala da postoje zecovi koji puše travu. uostalom. trava nije droga. zecovi su samo prostodušni. zato su tako indiferentni i/ili često dobre volje.

kad je Robert nakon pokušaja i pokušaja da se približi šumi shvatila da šuma nije onoliko glupa kao što je izgledala, kupila je novine i vratila se doma. sjela je na kauč i počela čitati. to se oduljilo, pošto je Robert zaboravila da ne zna čitati.

nakon svih tih peripetija, odlučila se za najbezbolniji rasplet i digla gljivu u zrak. 

golemi ježevi su na zvuk eksplozije gljive odmah dotrčali do mjesta događaja i tamo zasadili žute jabuke. jer su crvene komunisti, a zelene uvijek pretjeruju oko nečega. 

na drugoj strani zemlje, Stanko je prestala živjeti. nekako im je promaknulo da nema smisla da žive lijeva bez desne. stopala su zamolila mozak da pošalje ruke da bace Stankov leš u smeće. 

i nitko ih se više nikad nije sjetio.

laku noć.

*** 

:D

| miu | 11. siječanj 2010 2:47:35 | 14 komentara